Mažuranić, Ivan, hrvatski književnik i političar (Novi Vinodolski, 11. VIII. 1814 – Zagreb, 4. VIII. 1890). Poznat kao »ban pučanin«, za njegova banovanja stvoreni su temelji moderne, građanske Hrvatske, a kao književnik upamćen je po romantičnom spjevu Smrt Smail-age Čengića, klasičnomu djelu hrvatske književnosti.
Životopis i političko djelovanje
Rođen je u imućnoj seljačkoj obitelji težačkoga podrijetla iz koje su potekli i braća mu Antun i Matija; sin mu je bio pravnik Vladimir, a unuka književnica Ivana Brlić-Mažuranić. Klasičnu gimnaziju završio je 1833. u Rijeci. Studij filozofije, započet u Zagrebu, dovršio je u Szombathelyu 1835., a na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu završio je pravo 1837. Radio je kao gimnazijski profesor u Zagrebu, a zatim kao odvjetnik u Karlovcu. U politiku se uključio 1848. ušavši u Bansko vijeće na poziv bana Josipa Jelačića. Od 1849. u Beču je, u razdoblju neoapsolutizma, obnašao visoke političke funkcije vezane uz Hrvatsku te bio isprva savjetnik vlade, potom zamjenik generalnoga prokuratora (od 1850), državni nadodvjetnik (od 1854), predsjednik Privremenoga dvorskoga dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju (od 1860) i predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije (od 1862). Zaslužan je za osnivanje Stola sedmorice 1862., u tom je razdoblju bio i predsjednik Matice ilirske (1858–72) te zastupnik u Hrvatskom saboru 1861. kao član Narodne stranke. Pristaša ideje austroslavizma, 1863–65. vodio je Samostalnu narodnu stranku, nastalu odcjepljenjem iz Narodne stranke radi osnaživanja politike približavanja carskoj vladi. Iako je ta stranka poražena na izborima 1865., zbog čega se iste godine povukao iz Hrvatske dvorske kancelarije, bio je izabran za saborskoga zastupnika (1865–67). Vrativši se u Narodnu stranku i aktivnu politiku, biran je u Hrvatski sabor i na izborima 1871. i 1872., na kojima narodnjaci pobjeđuju, te je 1872. postao predsjednik Sabora, a nakon revizije Hrvatsko-ugarske nagodbe, u rujnu 1873. ban Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ostavši na položaju do 1880., zahvaljujući prihvaćanju Hrvatsko-ugarske nagodbe i oslanjanju o bečki dvor, proveo je reformske i modernizacijske politike koje po intenzitetu i značenju nemaju premca u razdoblju do 1918., a u historiografiji su označene kao »vladin liberalizam«. U Hrvatsku su tada uvedeni mnogobrojni moderni instituti, uglavnom preuzeti iz austrijskoga zakonodavstva – odgovornost bana (vlade) Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca, moderna upravna organizacija, racionalnija sudbena organizacija i kazneni postupak, moderniji penološki sustav, sloboda tiska i porotno suđenje, uređeno je pravo na javno okupljanje, donesen je zakon o zavičajnoj pripadnosti, liberalizirano izborno pravo, uvedeni su zametci nekih javnih službi (javno zdravstvo, unapređenje poljoprivrede), sekularizirano je i reformirano školstvo (obvezno četverogodišnje školovanje, učitelji postaju državni namještenici). U tom razdoblju jača i integracijska uloga Zagreba kao glavnoga grada i sjedišta institucija od nacionalnoga značaja – za Mažuranićeva su banovanja u Zagrebu utemeljeni sveučilište (1874), statistički ured za Hrvatsku i Slavoniju (1875) i telegrafska direkcija za Hrvatsku i Slavoniju (1879). Podnio je ostavku u veljači 1880. zbog nemogućnosti da, kao ban lojalan dvoru, istupi u korist pripajanja okupirane Bosne i Hercegovine banskoj Hrvatskoj, kako je zahtijevao Sabor. Većina je Mažuranićevih reformi za vlasti Karolyja Khuen-Héderváryja bila stavljena izvan snage. Kao jedini hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban koji nije bio plemić, dobio je pridjevak »ban pučanin«. Poslije je bio saborski zastupnik narodnjaka 1884–87.
Književno djelo
Prve pjesme, u duhu Andrije Kačića Miošića, objavio je 1830 (Vinodolski dolče, da si zdravo!); iz tog su razdoblja sačuvane i dvije pjesme na madžarskome. Iako zavičajno čakavac, 1835. pozdravio je izlaženje Danice u štokavski napisanoj pjesmi Primorac Danici, zanosnim tonom i u klasicističkoj maniri, a 1837. objavio je pjesmu Danica Ilirom, sročenu u stihu Osmana Ivana Gundulića. Matica ilirska povjerila mu je da napiše dopunu Osmana (XIV. i XV. pjevanje), što je on 1844. i učinio, a kritičari su njegov dopjev proglasili umjetnički »kongenijalnim« (iako kasnija kritika dopjev Pjerka Sorkočevića drži funkcionalnijim). Klasična naobrazba i odlično poznavanje suvremene književnosti utjecali su na Mažuranićevo pjesništvo koje nastaje na sjecištu neoklasicizma i romantizma s romantičarskom, nacionalnom tematikom (pjesme Veneri, Melpomeni, Peru, Mojoj, U smrt Ivana Kozulića, Grofu Janku Draškoviću, Vjekovi Ilirije), ali i folklornih utjecaja (deseteračke pjesme Javor i Nenadović Rade). Pod poetičkim utjecajem Alphonsea de Lamartinea, Georgea Gordona Byrona, Aleksandra Sergejeviča Puškina, Adama Mickiewicza, kao i talijanskih i njemačkih pjesnika (prevodio je poeziju s latinskoga, talijanskoga i poljskoga). S Jakovom Užarevićem sastavio je Deutsch-ilirisches Wörterbuch / Njemačko-ilirski slovar (1842). Građanski prosvjetiteljski nazor očitovao je zagovaranjem »jednakosti, slobode i bratinstva«, a te su ideje osobito izražene u političkom spisu Hrvati Mađarom (1848) kao ključnome preporodnom programskom tekstu, ujedno jednome od uspjelijih tadašnjih hrvatskih proznih tekstova. Sabrana djela priređena su mu 1979.
Smrt Smail-age Čengića
Glavno je Mažuranićevo književno djelo romantični spjev Smrt Smail-age Čengića, koje je objavio 1846. u almanahu Iskra pod naslovom Smert Čengić-age. Ispjevano je u 1134 deseteračko-osmeračka stiha raspoređena u pet nejednakih pjevanja, u kojima su prikazana zlodjela turskog silnika Smail-age Čengića nad zarobljenim Crnogorcima (Agovanje), njihovo pripremanje na osvetu (Noćnik), okupljanje osvetničke čete (Četa), napad na zločinca i njegova smrt (Harač) te silnikov udes nakon smrti (Kob). Silništvo Smail-age osnovica je fabule, a središnje je mjesto u govoru što ga u Četi starac-svećenik drži junacima s ključnim motivom domovine kao mjesta gdje su živjeli preci i slobode kao jedinoga oblika sretnoga života. Stvarni sukob Smail-age Čengića i Crnogoraca na Grahovu 1836. Mažuranić je uzeo tek kao povod da opiše patnju i stradanja vlastita naroda. Odstupivši od povijesne istine te pretvorivši povijesne osobe u prototipove za književne likove, događaj je uporabio kao ilustraciju vlastitih romantičkih ideja o nacionalnoj borbi »za krst časni i slobodu zlatnu« te mržnje prema sili i tlačenju, ali i kao upozorenje Europi na nemar prema zbivanjima na njezinu slavenskom jugu. Epski značaj priče u Smrti Smail-age Čengića narušen je ne samo izborom suvremenoga događaja kao teme, nedovoljnom duljinom i razvedenošću već i naglašenom liričnošću, lapidarnošću te izborom likova i situacija koje su neepske, odnosno nejunačke. Skromna fabula isprekidana je opisima, refleksijama i asocijacijama, uzvicima, aforizmima i retoričkim pitanjima, likovi su bez izrazitih individualnih značajki, glavnog lika nema, opisan je kolektiv, njegovo raspoloženje i težnje, a pojedini prizori ocrtavaju samo najvažnije aspekte događaja. Međutim, Smrt Smail-age Čengića nije ni poema jer djelu nedostaju njezine bitne značajke poput viđenja radnje iz perspektive jednoga od likova te istovjetnost vremena pripovijedanja i vremena radnje, a i jednu i drugu žanrovsku moguću pripadnost najizrazitije opovrgava naglašena perspektiva samoga autora, odnosno piščev odnos prema radnji i temi. Ostvarivši istodobno kontinuitet i s nacionalnom književnom tradicijom i s europskom suvremenošću, Smrt Smail-age Čengića najzrelije je djelo hrvatskoga romantizma, prvo klasično djelo obnovljene i od tada jedinstvene hrvatske književnosti, te još uvijek jedno od najprevođenijih.
